KRVOTOK GRADA
Ulica je krvotok grada. Ulice i trgovi su gradski dnevni boravak. Oni su javni prostori u kojem se ljudi intimno imaju. Ulica je osnovni gradski komunikacijski kod. Njome treba prošetati, treba je gledati, treba je živjeti. Ulica je platforma najsuvremenije mode, ulica je politički program pojedinca. Na njoj se susreće, telefonira, zaobilazi se neželjene. Na ulici se gleda i ide se biti viđen. Tu se „bistre“ svjetske i domaće politike, sastavljaju pobjedničke momčadi. Na ulici se fotografira.
Da, baš tako. I Dario Jurjević aparatom poput kakvoga dokumentarista vrlo precizno fotografira tu rečenu ulicu i komentira njenu aktualnost. Vrlo smjelo i bez zadrške pravi vlastiti rez zatečene ulične stvarnosti. Dario ne citira značajne povijesne autore, kako to danas mnogi čine, već svojom osobnošću ulazi u život ulice i jasno izdvaja njenu erektivnu narav. Čas se zaustavi na mladoj djevojci koja sebe zazrcaljenu u izlogu otkriva, ili u izgubljenim šetačima uske primorske ulice gdje se rasprostrti veš kočoperi poput zastava važnih svjetskih sila ili pak na trenutak uhvati kojekakve ulične zabavljače.
Darijev kadar, Darijev rez je smion i brz poput života urbanoga nomada. Katkad se uhvaćeni sadržaj čini konfuznim i konfliktnim, ali u stvari pažljivijim gledanjem uočavamo kirurški preciznu sliku današnjega čovjeka pomalo izgubljenog i u vječitoj žurbi. Dario je oslobodio sliku boje kako bi u jednostavnim crno-bijelom tonovima dao sukus života ulice. Danas se ovom digitalnom tehnologijom po naravi nje same uglavnom snima u boji, a u drugoj fazi autori kolor- snimke prebacuju u crno-bijeli registar. Ovu kolorističku transpoziciju mogu suvislo raditi autori koji razumiju fotografiju u njenoj cjelovitoj stvaralačkoj formi. Tu vrst kreativnog nerva Dario nosi kao integrativni dio svoga fotografskog habitusa.
Izložba se postavlja u izlozima i to je ključna točka ovoga projekta. Život snimljen na ulici ispred izloga u kojem se kontinuirano zrcali, sada je zaustavljena u izlogu i kao takav emanira svoju snagu svakom slučajnom prolazniku koji tu zastane i promotri je. Ovaj pa skoro zamršeni odnos stvarnih i snimljenih prizora, koji se miješaju i izmjenjuju u neminovnosti izloga, potvrđuju Darijevo poznavanje i osjećanje života kakav on danas jest. Čas je iluzija, a čas stvarnost. Ove fotografije su Darijeva najljepša stvarnost uhvaćene iluzije uličnoga života.
Borislav Božić, prof.
