Evo ovo je napisao g. Dubrović za moju izložbu Hommage Nicerforu Niepcu
CAMERA OBSCURA BORISLAVA BOŽIĆA
U gotovo dvjestogodišnjoj povijesti fotografije, koliko je proteklo od najranijih eksperimenata do danas, od najranijih početaka do digitalne kamere, tek je najnovija tehnološka revolucija, ona s kraja dvadesetoga stoljeća, uzdrmala cijeli sustav, sve do samih temelja fotografije.
Odavna je već nepotrebno objašnjavati gotovo nepremostivu razliku u tehnologiji između „klasične“ i digitalne fotografije, kao što je, na primjer, nepotrebno objašnjavati razliku između gramofonske ploče i CD-a.
No važno je podsjetiti da je prijeloman tehnološki obrat posve poništio nekadašnju podjelu na kemijsku „svjetlopisnu“ (fotografsku) sliku i na elektronske vizualne medije.
Digitalizacija je u svega nekoliko godina postigla da se mnogima ranija „fotografska“ vremena već čine pretpotopnima!
Ono što je zauvijek prepušteno povijesti samim prestankom života stječe posve novi tretman.
Zato Božićeva već višegodišnja posvećenost korijenima fotografije i rad s camerom obscurom ima posebno značenje, koje nikako ne bi mogao imati u preddigitalno doba.
Naročita svijest o mediju (ili medijima), o tehnologiji, o mogućnostima, koje se sa stajališta ljubitelja napretka čine gotovo apsurdnim ili bar – nepotrebnim – okreću ga ishodišnoj napravi, tamnoj komori.
To staro slikarsko pomagalo stoljećima ne zna trajno fiksirati sliku, no usavršeno i s dodatkom objektiva i filma (filmske ploče), uspješno i bez konkurencije snima puno stoljeće i pol.
Božić je od djetinjstva fasciniran upravo činjenicom da se fotografija može snimiti najjednostavnijim, najosnovnijim i gotovo zaboravljenim pomagalom.
Kutija za cipele s rupicom i komadićem filma u reprodukciji svijeta ima važnost kao poluga u sveopćoj povijesti čovječanstva!
Oduševljenje jednostavnošću tehničkih aspekata naprave, sklonost poučavanju mladih i još više fascinacija kreativnim mogućnostima, doveli su ga do višegodišnjeg i još uvijek neposustalog razvijanja strasti koja se kreće različitim pravcima i vizualizacijama raznorodnih tema.
Riječki prizori, Gradski toranj, Korzo, krovovi, luka, brodovi, jedna su strana fascinacije, koja prizore multiplicira i prikazuje ih u širokim panoramama, obuhvaćajući pogled od 180 ili čak 360 stupnjeva.
Za razne je namjene Božić morao konstruirati različite camere obscure, poput one s najširim okom, kartonskim valjkom s rupicama uokolo oboda, koji snima u rasponu od 360 stupnjeva.
No izbor alata samo dijelom određuje rezultat.
Snimci Rijeke, mahom su repetirani prizori, zapisi snimljeni kroz više rupica na cameri koji katkad ostvaruju doista oduševljavajuće rezultate. Multipliciranje „pomaknutih“ vizura unutar istoga panoramskog prizora stvara neobične slike, re-konstruira grad i čini ga monumentalnim.
Posve su drugačiji i posve komorni prizori iz interijera, koji namjesto svjetlosnog i kolorističkog prštavila eksterijera, namjesto poigravanja širokim vizurama i monumentalizmom pružaju neočekivano rigidnu i nespektakularnu sliku. Pojedinosti s radnog stola, usko izdvojeni detalji i predmeti zumirani do neprepoznatljivosti stvaraju posve nepretencioznu ali i pomalo boemsku i pomalo nadrealnu sliku, kojoj posebno ozračje daje određena mekoća oka, rupice umjesto objektiva, i duža ekspozicija od one što se obično određuje mehaničkim zatvaračem.
Borislav Božić se posljednjih godina nesumnjivo nametnuo i izborio mjesto najizražajnije osobnosti aktualne riječke fotografije koja, unatoč generacijskoj pripadnosti onima koji su već davno imali svoju pravu promociju, plijeni zasluženu pažnju upravo sada. Njegova vizualnost spaja i premošćuje epohe različitih gledanja i različite slike, mogli bismo reći od predfotografske do postdigitalne ere.
Ervin Dubrović