Rebeka je polazila moju radionicu kreativne fotografije. Rezultat tog rada je niz nagrada na važnim međunarodnim izložbama i ova samostalna izložba u Galeriji Principij koja je realizirana od 30. 5. – 10. 6. 2017.
Rebeka Legović
Rođena je u Rijeci 22. listopada 1980. godine. Nakon završene Srednje talijanske gimnazije upisuje Fakultet komunikologije i novinarstva u Trstu gdje i diplomira 2006. Od 2003. radi kao novinarka za brojne hrvatske, slovenske i talijanske medije. Trenutno je u statusu urednice, novinarke i voditeljice na RTV-u Slovenije, u Kopru.
Od malih se nogu bavi modnim dizajnom što i potvrđuje 1992. sudjelovanjem kao modna dizajnerica na Fashion Newsu u Opatiji. Prateći modne editorijale talijanskog Voguea te drugih modnih časopisa, rađa se i interes prema fotografiji. Uz svakodnevni novinarski posao od 2010. godine intenzivno radi i fotografiju. U međuvremenu polazi i završava tečaj kreativne fotografije kod Borislava Božića. Trenutno se u fotografiji bavi temama arhitekture, ljudskim tijelom, preciznije ženskim aktom, te modom. Članica je Fotokluba Rijeka.
Izbor nagrada, priznanja i izložbi na kojima je sudjelovala:
2014.
Adriatic Photo Contest 2014 (Ravenna, Italy)- 3. mjesto u kategoriji FLORA (skupna izložba svih pobjednika)
2016.
La Grande Photo International Photography Awards (Paris, France) finalista u kategoriji arhitektura, moda i goli akt. Fotografije su nagrađene sa HIGHLY COMMENDED titulom (skupna izložba svih pobjednika i finalista);
International Photographer Of The Year (London, England) HONORABLE MENTION u kategoriji modne fotografije i goli akt;
2017.
Fine Art Photography Award (London, England) nominirana u kategoriji modne fotografije i u kategoriji arhitektura sa čak dvije serije fotografija;
La Grande Photo International Photography Awards (Paris, France) HONORABLE MENTION u kategoriji arhitektura.
Kronike vlastitoga realizma
Moć slike, moć fotografske slike u interpretaciji i tumačenju svijeta koji nas okružuje i tumačenju nas samih u tom svijetu, dominantno je prisutna u našemu svakodnevnom životu. Slika kao medij, a osobito fotografska slika, zbog svoje je lakoće nastajanja predmet proučavanja i sociologa, i psihologa, i drugih aktualnih teorija koje se bave suvremenim društvom, a napose manipulacijom toga društva. Ta lakoća nastanka i sveopća prisutnost instrumentarija za dobivanje fotografskih slika automatski ne znači i proporcionalnu umnoženost umjetnički definiranih fotografija. Dakle, današnja stvarnost ove sjajne digitalne tehnologije samo potvrđuje da nije dovoljna pouzdana i dobra tehnička podrška, već je itekako važna, i važnija za dobru fotografiju, ona unutarnja stvaralačka energija i nevidljivi fluid koji samo čovjek može emanirati. To akumuliranje, i u određenom trenutku oslobađanje kreativnoga potencijala, u naravi je samo istinskih, rijetkih i nepatvorenih stvaralaca.
Klaus Honnef izrekao je ključnu misao o statusu fotografije i fotografskoga autora: „Fotografija je realistički medij orijentiran na stvarnost bez koje je izgubljen i skoro ništavan.“ Dakle, svijet koji nas okružuje polazište je svima, a samo rijetki iz toga polazišta izvlače esencijalno. Gledati /fotografirati/ isti prizor, a tumačiti ga drugačije od drugih, i nešto što je uobičajeno perpetuirati za sebe i za nas, moć je velikih.
Rebeka Legović razumije medij fotografije. U potpunosti je usvojila tehničko-tehnološku podršku i s lakoćom je podređuje svomu kreativnom habitusu. Vrlo suvereno vlada izražajnim sredstvima fotografije kao medija i kao likovne discipline, te ih suvislo i znalački koristi.
Rebeka se dominantno bavi oblikom i svjetlom. Ako je svjetlo postojeće, ambijentalno, onda ga ona prepoznaje i podređuje temi i ideji fotografiranja. Ne samo svjetla, već prepoznaje “in situ“, na licu mjesta, cjelovite strukture buduće fotografije. To je jedna od bitnih vrijednosti njezina fotografskoga rada. U sebi je odnjegovala visok osjećaj za čistoću kompozicije, što je rijetkost kod fotografskih autora. Pristupa motivu kao krajnjoj svetinji i u tom času ne postoji ništa preče i važnije od kadra i scene koju „uzima“. Dvije su joj teme dominantne u fotografskom radu – arhitektura i ljudsko tijelo, preciznije ženski akt. Arhitektura u klasičnom tumačenju ovoga pojma u sebi nosi jasnoću matematičke preciznosti, čistoću forme te jasnu uravnoteženost mase, volumena. A s duge strane tijelo, ženski akt, ma kako ga zahvatili i interpretirali, emanira sasvim drugačiju, tj. suprotnu energiju od arhitekture. Različiti fluidi obuzimaju i jednu i drugu temu, i podjednako su snažni. Jednostavnost čistih i monumentalnih arhitektonskih oblika i ploha smiruju nas dok ih promatramo.Oslobađaju nas trenutne napetosti, umiruju i odmaraju ma koliko su neke fotografije dramaturški vrlo dinamične po svojoj unutrašnjoj shemi.
Rebeka uvažava i prolazi sve faze kreativnoga procesa: misaona faza ili faza kontemplacije ideje i motiva, fotografiranje ili „uzimanje“ motiva i na kraju obrada materijala ili konstituiranje konačne fotografske slike.
Primjenjuje dva režima dinamičkoga raspona kod konačne produkcije svoga rada. Cijela serija fotografskih slika Islamskog centra u Rijeci rađena je u duhu High keya. Blisko ovomu duhu napravljene su i fotografije crkve na Gornjoj Vežici. U ovom postupku fotografije su u opsegu svijetlih, jako svijetlosivih tonova, s minimalnim i u detaljima prisutnim tamnosivim i skoro crnim elementima. Fotografije rađene na ovaj način djeluju prozračno, lagano i u sebi imaju ljepotu poetičnosti i snagu kontemplativnosti. Fotografije Islamskog centara mogle bi nositi i potpis hommage Dušanu Džamonji, kiparu po čijem je idejnom projektu centar i izgrađen. A i fotografije crkve sv. Ane na Gornjoj Vežici, kako ih Rebeka stvara, jesu svojevrsna posveta projektantima ovog sakralnoga objekta. Autorica nije prioritetno razmišljala niti o duhovnom sadržaju snimanih objekata, a niti o njihovim arhitektima, već je svoju fotografsku energiju usmjerila prema oblicima, prema formama u prostoru, prema svjetlu i karakteru svjetla u trenutku fotografiranja. U konačnici stvara kronike s nevjerojatnom tematskom čistoćom, jasnom kompozicijskom strukturom i istaknutim metaforičkim značenjem.
Dvije fotografije riječkoga kampusa u duhu su tehnike Low key. Vrlo su tamne i s akcentima svijetlih detalja naglašene perspektive, u srazu s nebom ostavljaju dojam dramaturški vrlo napetoga trenutka. Seriju fotografija kampusa iz Izole Rebeka vrlo nadahnuto kompozicijski raslojava na vrlo jasne elemente. Nedvosmislenim položajem kamere, tj. kutom snimanja, te odabirom doba dana s jasnim i usmjerenim svjetlom, učinila je uobičajeni motiv važnim i monumentalnim. Na njima je prisutna i boja na najsuptilniji način. One nisu u boji zato što se tako po naravi tehnike i automatizma snima, već zato što je autorica „dovela u red“ sve sastavnice, sve elemente koji ovaj prizor tvore fotografskom slikom. Dakle, fotografije arhitekture su u duhu osnovnoga fotografskog postulata koji podrazumijeva da osnovni snimani motiv ne bude opterećen prisutnošću drugoga sadržaja zahvaćenog u kadru, već da svi popratni sadržaji podupiru i naglašavaju osnovnu temu.
Serije fotografija arhitekture nisu samo jednostavni slikovni zapisi stvarnih scena, već su, po načinu i fotografskom pristupu, više metafore i simboli arhitektonskih projekata kroz koji se zrcali i duhovna i svekolika druga evolucijska spirala naše civilizacije.
Uz ovu seriju kronika urbanih arhitektonskih orijentira Rebeka fotografira i misli ljudsko tijelo, ženski akt. Ustvari, s ovom temom – temom akta, ona je i ušla u svijet fotografije, a tek kasnije, prolazeći kroz kreativni proces moje škole fotografije, ulazi temeljitije u temu arhitekture. Neovisno o tome gdje snima golu ženu, u prirodnom ambijentu i s prirodnom postojećom rasvjetom ili to isto tijelo oblikuje umjetnom rasvjetom u studiju, u konačnici joj je važna konfiguracija toga tijela. Ovoj intimnoj temi pristupa s pozicija najčistijih moralnih, humanih načela. Serija od devet fotografskih slika ženskoga tijela izlaže se u manjem formatu – za personalno promatranje – kako i priliči ovakvoj intimnoj temi.
Autorica ne ulazi u fotografski svijet iz nekih trenutnih pobuda ili fotografskoga populizma koji je zahvatio današnje društvo. Ona u svom odrastanje osjeća snažan likovni senzibilitet koji pokazuje kroz slikarske aktivnosti modne provenijencije i sad ta fina, djelomično njegovana likovnost naprosto kipti i frca na sve strane u fotografskoj platformi. Kao potvrda vrijednosti njenih fotografija su sudjelovanja i nagrade na prestižnim, selektiranim, svjetskim izložbama fotografija.
Citirana misao s početka teksta Klaus Honnef ima i svoj nastavak: „Njen je realizam ipak realizam vlastitih nastojanja, realizam utvrđivanja.“
Dakle, ova izložba Rebeke Legović kronika je njene vlastitosti ili kronika vlastitoga realizma.
Borislav Božić
Svibanj 2017.
